Rubrika | Preporuke

Emir Imamović: Kraj straha

Vijest glasi: „Na Savjetovanju Stranke demokratske akcije, koje je u organizaciji Kantonalnog odbora SDA Sarajevo okupilo oko 400 stotine eminentnih stručnjaka iz svih ekonomskih, društvenih i političkih oblasti, iskazana je jasna i nedvosmislena podrška bratskom turskom narodu i Vladi Republike Turske na čelu sa premijerom Redžepom Tajipom Erdoganom… Aktuelna Vlada Republike Turske je u kratkom periodu ostvarila izvanredne političke i ekonomske uspjehe koji su tursku naciju vratili na svjetsku scenu, na poziciju koju ona zaslužuje…Premijer Erdogan se za slobodu turskog građanina borio rizikujući i gubeći vlastitu slobodu… Taip Erdogan je simbol otpora represiji, simbol povratka identiteta, ponosa i dostojanstva turskog čovjeka“. Nešto ranije, Bakir Izetbegović, potpredsjednik SDA i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine je, komentirajući proteste u Sarajevu, rekao: „Moja poruka je da ih razumijemo, ali da ne izlaze na ulicu, da se strpe do oktobra 2014. godine i neka izađu na izbore“.

Borba za slobodu građanina

Nevjerovatno je koliko i SDA i Izetbegović mlađi, kako bi rekao Johny, ne kuže svijet. Niti onaj što ga vide s prozora, niti onaj daleki, turski, u kojem je mama Halida, o čemu svjedoči videoteka ministra sigurnosti Fahrudina Radončića, govorila neopjevane budalaštine i skupljala pare. Jednostavno kazano, ne zna se šta je gore: podrška jednom neprosvijećenom diktatoru ili mišljenje da se u Sarajevu protestvuje protiv aktuelne vlasti iz koje je, gdje god je bilo moguće, SDP nogom nabio SDA; i u koju se, na nižim nivoima, ako je bilo i jedan posto mogućnosti, SDA vraćala pokazujući spremnost da, kako reče Peđa Kojović, upotrijebi i atomsko oružje ako drugačije ne ide.

erdogan_tersa_627x344„Džamije su naše barake, kupole naši šljemovi, minareti naše bajonete, a vjernici naši vojnici…“, stihovi su koje je, još dok je bio gradonačelnik Istanbula, recitovao Erdogan i dobio četiri mjeseca zatvora zbog širenja vjerske mržnje. Tako se, eto, on borio za slobodu turskog građanina. Tvrdnja da je Erdogan „simbol otpora represiji, simbol povratka identiteta, ponosa i dostojanstva turskog čovjeka“, poziv je i upozorenje građanima Sarajeva, ne da ostanu kod kuće, već da ne idu sa ulice i da na njoj dočekaju izbore naredne godine, na kojima jedino što ne trebaju napraviti jeste da daju glas SDA. Stranci koja je na bošnjačkom dijelu Bosne i Hercegovine u velikoj mjeri provela ono zbog čega je AKP skočila Turcima na nos. Izuzev, istina, ekonomskih reformi čiji rezultat u Turskoj također stravično podsjeća na preraspodjelu financijske moći kod nas.

Šta god rekla statistika, nauka koja služi da dokažete kako ste u pravu, iz turskih reformi se izrodila, kako bi rekao Nedžad Latić, nova, zelena buržoazija, dok su leđa pukla prosječnim radnicima čija primanja su u padu već pet godina, pa nikada, ni u najgore doba, razlike između siromašnih i bogatih u turskom drušvu nisu bile velike kao danas. Naravno, broj onih što su se okoristili u reformama, daleko je manji od broja onih što su u njima najebali. Između te dvije krajnosti su oni Turci čiji je standard nesumnjivo bolji nego prije Erdoganove ere, no i oni danas – što bi u SDA mogli znati da ne čitaju krive stvari, ako uopće nešto čitaju – nakon ozbiljnih, pošteno plaćenih poslova, skidaju odijela, vežu marame preko usta i nosa i idu na Taksim. E ti i takvi, a vidimo ima ih i to ne malo i uporni su neviđeno, ne žele birati između dostojanstvenog rada i manjka sloboda. Njih, dakle, ma kolika plata bila, ne zanima život u sjeni bajoneta; država koja seljake što se bune zbog izgradnje hidrocentrale i vještačkog jezera koje će im potopiti polja -zatvara pod optužbom da su teroristi; režim u kojem su novinari u zatvoru, a vjerski fanatici na televiziji; sistem jednako predan privatizaciji javnih dobara i tjeranju odraslih, punoljetnih građana da umjesto piva piju mlijeko; premijer koji uhvati vremena da se osvrne na sadržaj telenovele o Sulejmanu Veličanstvenom, a pobunjenim građanima pokuša narediti da, u roku odmah, prestanu imati stav i odu kućama…

Važnost revolucije matičnih brojeva

Uzgred, svaka sličnost opisanog, sa režimom čiji su se reprezenti, od rahmetli velikog dragog vođe do nedavno penzionisanog velikog dragog hodže, ljutili na potčinjene zato što slave nove godine, što neki od njih između piva i mlijeka biraju prvo, istjerivali djeda maraza iz obdaništa, a u njih utjerivali vjeronauku, profesionalne novinarke nazivali prostitutkama, a novinare islamofobima i sve tako do trošenja vremena na plakate sa sisama i stvaranja nove, podobne, konzervativne kaste bogataše…je, naravno, namjerna i neizbježna.

Ako je uopće  nekome trebalo – a nije, naravno – poručiti da se ne izlaže riziku i sačeka izbore, onda su to Turci, a ne građani Bosne i Hercegovine. Turci se, naime, bune protiv vlasti, ne bilo koje i čije, već islamističke, konzervativne, neoliberalne, brutalne, anticivilizacijske…one na čijem je čelu Recep Tajip Erdogan. Budući gubitnik parlamentarnih izbora, kada god oni bili.

Ispod Izetbegovićevih i prozora „oko 400 eminentnih stručnjaka iz svih ekonomskih, društvenih i političkih oblasti“, danima već u Sarajevu prolaze građani koji su naučili da se na izborima mijenja vlast i ništa više. Tražiti od njih da mirno i dostojanstveno glasaju za SDA i želju za promjenama izraze na izborima je ili demonstracija nerazumijevanja jednog od uzroka bunta ili uvreda zdravog razuma.

Revolucija matičnih brojeva, ma koliko učesnika imala i uz sve moguće pokušaje zloupotrebe građanskog revolta, važna je upravo zbog toga što ljutnja, za razliku od one u Turskoj, nije adresirana na određenu stranku ili nivo vlasti, već, sasvim suprotno, na sistem u kojem se radi jedino na traženju opravdanja za nerad. Revoltirani građani su, za razliku od političkih elita, jednostavno priznali vlastitu državu onakvu kakva već jeste i od nje traže da im, bez obzira na svu kompliciranost ustroja, bude -servis. Ili, kako je to za naš portal napisao jedan od organizatora blokade na Marindvoru, Zoran Ivančić: „Od incijalnih sedam građana, koji su ovo pokrenuli, sve do jednom  je potpuno svejedno hoće li se ti (matični, op.a.) brojevi dodjeljivati na državnom, entitetskom, distriktnom, kantonalnom, općinskom, mjesnozajedničkom ili kućnosavjetnom nivou. Kasnije su se pojavile grupe, koje su davale izjave za medije, da je jedino prihvatljivo da sve bude na državnom nivou. To nismo mi. Mi samo hoćemo JMBG za djecu. Hoćemo elementarna ljudska prava i elementarne usluge države koju plaćamo. Kako, ne tiče nas se“.

Protesti važniji od izbora

Upravo zato su sarajevski protesti važni, daleko važniji od izbora 2014: na njima se, naime, traži da vlast, bilo koja i čija, promijeni prioritete i prvo osigura ispunjenje elementarnih građanskih potreba, pa da se onda, ali samo pod uslovom da ne ugrozi prvo, njeni predstavnici bore za mjesto u udžbenicima historije. Do sada je, znamo, bilo obrnuto: proizvodnja straha od raspada nečega – države, etniteta, ovoga, onoga – amortizirala je nezadovoljstvo. Zamor materijala je, na kraju, doveo do suočavanja sa strahom, pokazao kako je bezrazložan – promjena vanjskih granica BiH ili ukidanje njenih entiteta, izvjesno je taman koliko i obnova SFRJ – a prva posljedica novog stanja svijesti je zahtjev da probleme rješavaju oni koji su za taj posao tražili i dobili izborni legitimitet; da bi, čim su dobili priliku, za svako rješenje našli novi problem.

Kada bilo koja i čija vlast pređe granicu podnošljivosti, strpljenje postaje besmisleno. Zato Izetbegovićev poziv treba ignorirati, onako kako Turci ignoriraju Erdoganove. Ma još i više. Nama je, jednostavno, gore nego njima.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Comments are closed.