Rubrika | Preporuke

Groblje suvereniteta

piše: Marinko Čulić –

Iako je raspadom Jugoslavije nastalo šest novih država (s Kosovom sedam), u određenom smislu važne su samo dvije, Hrvatska i Slovenija. U njima su odcjepljenje i osamostaljenje oblikovani u cjelovitu ideju da je to epohalan iskorak iz “mraka komunističkog federalizma”. Ostali su, donekle s izuzetkom Kosova, samo pasivno pristali na tu novu povijesnu situaciju (Makedonija, Bosna i Hercegovina) ili su joj se suprotstavljali (Srbija), dok je Crna Gora naknadno prešla iz tabora suprotstavljanja u tabor prihvaćanja. U svakom slučaju, snage dezintegracije i razbijanja Jugoslavije nisu bile baš tako velike i premoćne kako se danas želi predstaviti, i tko zna kako bi sve to završilo da nije bilo dviju republika iz sjeverozapadnog dijela zemlje.

I gle, sada se događa veliki, gotovo spektakularni obrat. Ideja nacionalnog suvereniteta kao nečeg navodno superiornog i bezalternativnog doživljava teške, uništavajuće udare i kritike baš u Sloveniji i Hrvatskoj. Jasno, kritike nisu otvorene nego implicitne, nitko ni za živu glavu ne priznaje da je ideja suvereniteta, ta središnja svetinja secesionističkog pokreta iz devedesetih, abortirala i pretvorila se u praznu, besadržajnu ljušturu. Ali ako ove dvije zemlje nisu u stanju operacionalizirati tu svetinju tako da mogu riješiti svoje međusobne odnose, koji su sada puno gori nego u ozloglašenoj Jugoslaviji, onda to i ne treba nitko naglas reći. To je jednostavno tako. Osnovna ideja vodilja suvereniteta je da će nacionalne države bolje upravljati sobom nego netko u njihovo ime, a to se sada raspada, para po dvama šavovima. S prvom košarom suvereniteta Slovenija se, predvidivo, morala rastati, a uskoro će i Hrvatska, ulaskom u dvije velike zapadne integracije, Evropsku uniju i NATO. One, posebno prva, praktički funkcioniraju kao naddržave na koje se prenose značajne ovlasti iz unutrašnje i vanjske politike, i to čak više iz prve nego iz druge. A to će s vremenom još rasti, jer je ova kriza osnažila i okuražila ideju da EU mora jačati ne više samo u pravcu monetarne nego i fiskalne unije.

To znači da će se na Bruxelles prenositi i neke ovlasti za koje se dosad i u EU-u držalo da spadaju u isključivu nadležnost nacionalnih parlamenata (budžet, porezna politika), zapravo se to već događa. Istinabog, to je u značajnoj mjeri opravdano, jer se time prihvaća američki model jake federalne blagajne, zahvaljujući kojoj je SAD puno lakše podnio i ovu krizu. Ali to može dodatno utrti put već prisutnom deformiranju EU-a, prvenstveno kroz cementiranje dominacije evropskog “sjevera” nad “jugom”, koja već ima i neke primjese iz vremena kolonijalizma. I sada puno ovisi o kičmi članica kako će se prema tome postaviti, a Hrvatska i još više Slovenija spadaju u poslušniju svojtu, kojoj dosad nije bio problem saviti šiju.

Doduše, posebno Slovenija želi kroz ove ljute svađe s Hrvatskom ostaviti dojam nepredvidivog prznice kojim nije lako upravljati iz centra, ali to je samo privid. Time se prikriva odanost koja je znala preći i u sluganstvo, kao kada je otkriveno da je Ljubljana bila spremna tajno prihvatiti zatvorenike iz Guantanama, a ima čak i gorih stvari. Američki ambasador u Sloveniji Joseph Mussomeli ondje praktički funkcionira kao neka vrsta neokrunjenog “potkralja”, koji se nedavno čak nije libio izravno intervenirati u korist desnih kandidata za novog slovenskog premijera (Janša) i predsjednika (Pahor). Ukratko, golemi dio onoga što je izboreno u, hm, herojskoj borbi za slovensku državnu samostalnost, završilo je na groblju suvereniteta, koje se stalno širi i ne vidi se da će to stati.

Pa ipak, dvjema država koje su predvodile secesionistički pokret devedesetih ostale se neke krpice suverenosti, ne može se reći da nisu. Nitko im, recimo, ne brani da samostalno rješavaju otvorena granična pitanja ili ona imovinska, zajednički naslovljena “sukcesijom”, štoviše na komandnim zapadnim adresama potiču ih na to kako se sami ne bi time gnjavili. No pokazalo se da one nisu u stanju suvislo upravljati ni tim zadnjim otočićima državne samodovoljnosti, nego i za relativno jednostavne poslove, kao što je izravnavanje nekoliko spornih graničnih džepova, traže arbitražnu pomoć međunarodne zajednice. Male usporedbe radi, Jugoslavija i Italija su svojedobno riješile izrazito kompliciran čvor pitanja oko granice, državljanstva i imovine, otvoren višedesetljetnom talijanskom okupacijom Istre, i nije im padalo na pamet za to tražiti nikakvu pomoć sa strane. U usporedbi s tim velikim diplomatskim pothvatom, spor oko Ljubljanska banke, koji bi u ekstremnom raspletu čak mogao zakočiti ulazak Hrvatske u EU, izgleda kao knjigovodstveni problemčić rješiv na razini bankarskih referenata. Ali problemčić se pretvorio u problemčinu, oko koje se godinama muče najelitnije diplomatske snage dviju zemalja i ne uspijevaju ga riješiti, a da bude gore, i ne mogu ga riješiti.

Hrvatska i Slovenija nisu se, naime, domašile ni do gležnja modernih država, u kojima se jasno luči što je unutrašnja, a što vanjska politika. Vanjske politike u njima zapravo nema, nego je ona samo vjerni odraz, vjerni do razine poniznog rukoljuba, unutrašnje politike. Pa ako na unutrašnjoj sceni dominiraju užarene “domoljubne” teme, a u objema je i dalje tako, onda to postaje jedini dozvoljeni diskurs i u diplomaciji. To, uostalom, svakodnevno gledamo. Danas se vanjska politika u Sloveniji i Hrvatskoj ne vodi u diplomatskim serklovima nego u bulevarskoj štampi, u kojoj je svaka patriotska fukara pozvana izreći suspenzivne prigovore na najozbiljnije vanjskopolitičke teme. Zato u tim “raspravama” i zadnji pivski domoljub često ima veću težinu od službenog šefa diplomacije.

Vjerojatno će netko zapitati kako su onda vođeni spomenuti jugoslavensko-talijanski pregovori. Sasvim drukčije, naravno. U punoj diskreciji, čak tajnosti, kakvu i zahtijeva ozbiljna diplomacija, ali je njihov plod – tzv. Osimski sporazum – aktualan do danas, i tek je krajnji oportunizam hrvatske politike oko poznatog slučaja Dajla unio prvi nepotrebni crv u taj zdravi plod.

Sasvim na kraju, Hrvatska i Slovenija ispisale su potpuno neobičnu, zapravo čudačku, stranicu u povijesti bivših komunističkih zemalja u Evropi. Dok se za većinu tih zemalja može reći da su izlaskom iz sovjetskog lagera stekle kakvu-takvu suverenost, za njih vrijedi obratno. One su bile suverenije unutar Jugoslavije nego danas, a burleskne svađe oko Ljubljanske banke i šire superiorno konkuriraju za najveću sramotu u njihovoj novijoj povijest.
Novosti, 03.02.2013.

Peščanik.net, 04.02.2013.

Comments are closed.