Rubrika | Preporuke

Proterivanje države iz medija

piše: Nikola Trklja      –

Od 52 privatizovane lokalne redakcije danas je živa samo jedna, a kako izgleda projektno finansiranje medija viđeno u akciji „Očistimo Srbiju”

Izgleda da najveći problem novinarstva u Srbiji, bar sudeći po nacrtu novog zakona o informisanju, nisu politički i drugi obračuni kroz tabloide, ni tabloidizacija svesti, niti tajkunizacija vlasništva, a ponajmanje bedan položaj novinara, već – državni intervencionizam i monopoli.

Glavna intencija novog nacrta zakona o javnom informisanju je da država mora da se što pre oslobodi, ne samo većinskog nego bilo kakvog učešća u medijima.

Propisuje se naime da država, odnosno javna preduzeća, ili firme u kojima postoji državni udeo u vlasništvu (makar i manjinski) ne mogu da budu suvlasnici u medijima, koji moraju, bez izuzetka, da se privatizuju u narednih 15 meseci.

Sasvim je jasno da mediji ne smeju da budu pod državnom kontrolom ali je u, najmanju ruku, neozbiljno donositi ovakav zakon bez prethodne precizne strategije izlaska države iz medijske sfere. Nesporno je da je država rđav vlasnik, da joj nije mesto u medijima, da mora da se povuče, ne samo iz medija nego i iz vlasništva u preduzećima u drugim oblastima.

Tu nema spora! Ali, šta je onda sporno? Sporan je način na koji se država proteruje iz ove „periferne” društvene oblasti od javnog značaja. Ako se u zakonu oroči obaveza izlaska to znači da će za godinu i po biti sprovedena privatizacija po svaku cenu.

Bez obzira na katastrofalan učinak prethodnog zakona koji je propisao obaveznu i oročenu privatizaciju i tako urnisao stotine malih lokalnih redakcija u Srbiji, sada se predlaže isti model za one koji su čudom preživeli.

Završena je javna rasprava o nacrtu novog zakona, a na dve tribine u Nišu i Beogradu, predlagači su se, pomalo neočekivano, suočili s nezgodnim pitanjima i burnim reakcijama novinara i medija, pre svega onih lokalnih.

Nekoliko važnih pitanja je ostalo bez odgovora:

1. Osim u zdravstvu, školstvu, telekomunikacijama, energetici, država je vlasnik i upravlja proizvodnjom čelika, pilića, stakla, tegli, paprika, mleka…, a vlasnik je u kulturi i nigde nije oročavala svoje prisustvo osim u oblasti informisanja. Zašto? Pitanje je da li samo u toj oblasti guši privatne firme i remeti tržišnu utakmicu?

2. Ako je tačan podatak da je od 52 privatizovane lokalne redakcije danas živa samo jedna, nameće se pitanje ko to u Srbiji sada ima novac da ulaže u „profitabilan” medijski biznis? Trgovci narkoticima ili perači para?

Očigledno zakonopisci nisu videli ili nisu hteli da vide u kakvoj državi i u kom vremenu žive. Nijedan „običan” privatnik nema para za obrtna sredstva, a kamoli da ulaže u javno informisanje. Ako ovo nisu znali predlagači ovog zakona, predlažem im da posete neki od beogradskih bioskopa.

3. Prošli put kad, su „subjektivne snage” zakonima uređivale medijski prostor, desetine redakcija je ugašeno, a lokalni tajkuni su uzeli poslovni prostor i otpustili novinare. Dve najveće novinske kuće, „Politika” i ,,Novosti” su osakaćene. Pravilo da „onaj ko pravi novine ne sme da ih i prodaje” primoralo je ove kuće da više od hiljadu prodajnih mesta praktično na tacni ostave osobi sa međunarodne poternice. A gle čuda, pravilo je doneto u „cilju suzbijanja monopola na tržištu”. Zato se i sad postavlja ključno pitanje: U čijem je interesu donošenje novog zakona o informisanju?

Predlagači vele da privatizacija ne mora da bude tajkunska, da akcije mogu da kupe i novinari. Pitam se od kojih plata kad su od njih danas u Srbiji bolje plaćeni i vozači komunalnog preduzeća. I Mišković je „presovcima”, pre zatvaranja, ponudio radničko akcionarstvo. Videli smo kako se završilo.

A kako izgleda projektno finansiranje medija u Srbiji svi smo videli u akciji „Očistimo Srbiju”.

Osim privatizacije na srpski način, mediji mogu da promene vlasnike i tako što, na primer, država svoj deo vlasništva prenese na fondove, a oni posle izvesnog perioda, postepeno te akcije prodaju na berzi. Ima i drugih načina promene vlasništva ali za to se nisu interesovali pisci ovog zakonopravila za novinare.

Neko će reći da se država deset godina povlači iz medija i da je dosta odlaganja. Naravno, ali to nije razlog da se prave iste greške kao i pre deset godina. Nije problem u vlasništvu nego u načinu promene vlasništva.

objavljeno: 20/03/2013

via Proterivanje države iz medija : Ostali komentari : POLITIKA.

Comments are closed.

Adsense

Po datumima

март 2013.
П У С Ч П С Н
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031
%d bloggers like this: