Rubrika | Preporuke

Viktor Ivančić: S.P. Ahmići

Slobodan Prosperov Novak ukazao se u studiju Hrvatske televizije, divaneći u emisiji „Nedjeljom u 2“ s partnerom klimoglavih dosega, da bi još jednom uputio općinstvo u finese svoga humanizma. Humanizam S.P. Novaka je polivalentnoga tipa. Da bi se razumio polivalentni humanizam S.P. Novaka nužno je zauzeti „hrvatsku perspektivu“.

Kome nije sasvim bistro što je to „hrvatska perspektiva“, dovoljno je da se zavali u fotelju, otpije pola krigle kvalitetnoga domaćeg piva, cokne jezikom, podrigne, usvoji ono što na Hrvatskoj televiziji S.P. Novak drobi o stvarima koje se tiču ljubavi prema domovini – na primjer da su „konačno Srbi Hrvatima postali Bugari“, ili da „trebamo biti sretni što se Rusima uvode vize“, ili da bi, izgradi li se u Trebinju igralište za golf, „tamo živjeli neki bolji ljudi“ – i već je do guše u „hrvatskoj perspektivi“. A iz te „hrvatske perspektive“, koja jamči siguran moralni dobitak, polivalentni humanizam S.P. Novaka svodi se na jedan koliko prosti, toliko i prostački naputak: potrebno je braniti žrtve zločina zato da bi se zaštitili njihovi krvnici.

S.P. Novak silno se uznemirio što su Hrvatsko društvo pisaca i Hrvatski PEN centar stali u obranu Predraga Lucića kada ga je napala oveća i prilično koordinirana horda bošnjačkih nacionalista. Lucićeva satira pod naslovom „Ići, mići, Ahmići“, prema stručno-etičkom sudu S.P. Novaka, jeste „imbecilna“ i „glupa“, radi se o „vulgarnoj pjesmi o zločinu“, te autor zbog nje „mora snositi posljedice“. Naime: „Žrtve su uvijek u pravu!“ kategoričan je S.P. Novak. Naime: „Nema zafrkavanja s Ahmićima!“ podvlači S.P. Novak.

To što Lucić nije sastavio satiričnu „pjesmu o zločinu“, već o onima koji su zločin počinili i koji ga slave, činjenica je koja do S.P. Novaka naizgled ne dopire, ali zapravo dopire, štoviše, jedino mu je ona i važna, jer kada lažnim žrtvama udjeljuje lažno skrbništvo on vodi brigu isključivo o stvarnim zločincima. Tu stupa na scenu trgovački refleks polivalentnog humanizma: S.P. Novak relativizira uz pomoć onih koji bi mitologizirali. Sva ta čeljad kojoj se pod različitim zastavama cijede iste sline s usana, svi ti pohotni ljubavnici svojih nacija – osim u periodima kad se ritualno kolju, a ponekad i tada – uzajamno opće sasvim konstruktivno.

Budući da se gradi intelektualcem općega značaja, S.P. Novak bi to zapakirao u opći moralni zakon na području svekolikog stvaralaštva. „Da li bi netko mogao napraviti humorni tekst o Auschwitzu?“ povišenim tonom pita klimoglavog statista u studiju. Roberto Benigni snimio je humorni film čija se radnja odvija u logoru, doduše, ali Benigni je to učinio „iz talijanske perspektive“, veli S.P. Novak. Što bi to bila „talijanska perspektiva“ u filmu o avanturama Židova u logoru, S.P. Novak ne pojašnjava, niti ga statist išta slično zapitkuje, i možemo tek dokučiti kako onda sigurno postoji i nekakva „hrvatska perspektiva“ iz koje su sve druge perspektive, podrazumijeva se, tuđe.

Širinu „hrvatske perspektive“ lakše je razumjeti ako se prisjetimo da je svega par dana nakon pokolja u Ahmićima, u proljeće 1993., održan onaj famozni invalidni Kongres PEN-a u Dubrovniku, gdje je kao glavna vedeta prodefilirao Franjo Tuđman – stvarni inspirator zločina u Ahmićima – dok mu je S.P. Novak, tadašnji predsjednik hrvatskoga PEN-a, ceremonijalno cjelivao ruku i učinio sve da osigura njegovo cijenjeno pokroviteljstvo. Nitko od nazočnih nije našao za shodno uzviknuti „Nema zafrkavanja s Ahmićima!“, pošto su se i karikatura od državnika i karikatura od šefa PEN-a zatekli u smrtno ozbiljnoj pozi, takvoj uz koju se realizira sveti nacionalni interes.

Da bi to bilo moguće, S.P. Novak je koji mjesec ranije inicirao nečuvenu hajku na „vještice“ koje su propisanu „hrvatsku perspektivu“ zamagljivale, a otužni dubrovački kongres tobože imale namjeru minirati, i to tako što je kao lažni dopisnik HINA-e slao lažne izvještaje iz Brazila, optužujući pet spisateljica za protudržavne aktivnosti. Strvinarski posao potom su obavili drugi – „Globus“, „Večernji list“, „Danas“, „Vjesnik“ – a hrvatski PEN, pod vodstvom kontraobavještajnog agenta S.P. Novaka, formalno posvećen „zaštiti slobode javnog izražavanja“, ograničio se na to da ne reagira na javni linč.

Još ranije, povodom jednog „Feralovog“ satiričnog priloga o Franji Tuđmanu – idejnom inspiratoru zločina u Ahmićima – S.P. Novak dao si je truda i slao denuncijantska pisma međunarodnoj centrali PEN-a, protestirajući što se u humornoj rubrici „Slobodne Dalmacije“ na najbezočniji način kleveće i blati istaknuti član hrvatskoga PEN-a, ujedno i predsjednik Republike Hrvatske. Puni smisao jednosmjerne korespondencije (za čiji se javni aspekt pobrinuo Nedjeljko Fabrio, tadašnji predsjednik Hrvatskog društva književnika) razabirao se tek iz činjenice da je državni odvjetnik protiv autora bio podigao optužnicu, pa se S.P. Novakov PEN, kao kontraobavještajni organ vlasti, na osebujan način poduhvatio „zaštite slobode javnog izražavanja“.

„Nema zafrkavanja s Tuđmanom!“ lamentirao je tada S.P. Novak, kao što danas lamentira da „nema zafrkavanja s Ahmićima“, sve je to ista mrtvački seriozna priča, takoreći epopeja, k tome kompaktna u uzročno-posljedičnom smislu, jer bez Tuđmana ne bi bilo ni zločina u Ahmićima.

Dok je kao pomoćnik ministra kulture S.P. Novak bio unovačen u uljudbeni pogon Tuđmanove diktature sa zadaćom da gnojivom iz vladarskih staja oplemenjuje oranice nacionalne kulture, a u isto vrijeme rukovodio hrvatskom podružnicom PEN-a, ta se organizacija ni jednom riječju nije oglasila oko bezbrojnih primjera brutalnog zatiranja slobode štampe, sudskih i fizičkih progona novinara, javnih spaljivanja nepoćudnih listova, pa ni oko masovnoga uništenja knjiga tiskanih na nepoželjnom jeziku, što je bio državni projekt, zahvaljujući kojem su „konačno Srbi Hrvatima postali Bugari“.

I sada, kada musavo lice hrvatskoga građanskog nacionalizma iznađe humanistički rezon da nas s televizijskog ekrana pridavi u vrijeme nedjeljnoga ručka, u prilici smo slijediti jednu posve autentičnu liniju viktimofilije. S.P. Novakov PEN i Fabrijevo Društvo hrvatskih književnika – nabrekli od brige za „slobodu javnog izražavanja“ – udarnički su dakle od satiričara branili idejnoga inspiratora zločina u Ahmićima, dok danas, dvadesetak godina kasnije, nakon što su se PEN i Hrvatsko društvo pisaca drznuli stati u zaštitu satiričara od nacionalističkih goniča, S.P. Novak humanistički prosvjeduje, jer – kakav je to odnos prema žrtvama, molit ćemo? Tko se usuđuje uskratiti žrtvama pijetet ismijavanjem njihovih ubojica? „Žrtva je uvijek u pravu“, molit ćemo, to je čelični etički kanon, za žrtvino pravo da bude u pravu borili smo se još dok smo pridržavali skute njenome krvniku.

Živa je istina da se S.P. Novaku živo jebe za žrtve iz Ahmića, one ga zanimaju samo dok se uklapaju u njegove spletkarske i harangističke inicijative, u njegovu „hrvatsku perspektivu“, a ako pritom ostvari suradnju s bošnjačkim projektantima žrtvene mitologije, nitko sretniji od njega. Žrtve su tek maskote na moralnome smetlištu s kojega hrvatski nacionalni intelektualac dobacuje pune lopate humanizma. No ne može se zanijekati da S.P. Novak to čini pun entuzijazma i iskrene strasti: on ljubi žrtve zato što su mrtve.

Novosti, 05.05.2013.

Comments are closed.