Boris Dežulović: Ogled o našima i njihovima

Priča prva ide ovako: Sestra Alisa je imala jedanaest godina, a Melisa šest. Meni je tada bilo trinaest.

Tog jutra otac i majka su nas probudili vičući da se brzo obučemo i bježimo, jer kuća gori. Vani su se čule detonacije i pucnjava. Roditelji i sestre su bježali prema Nurijinoj kući, a ja malo niže. Onda me zaustavila grupa vojnika.

Okrenuo sam se da pobjegnem natrag, ali s druge strane su dolazila tri vojnika. Oni su odmah zapucali. Osjetio sam bol i pao.

Trenutak prije nego me pogodio, vidio sam roditelje malo dalje. Onaj vojnik koji je pucao na mene naredio je drugome da puca na tatu i mamu. Vikao je “Ubij ih, ubij ih, ubij ih!”… tri puta.

Kad je drugi put rekao “Ubij ih”, moj otac je rekao: “Ubij mene, samo pusti ženu i djecu!” Držao je za ruku Alisu, a majka Melisu. Onaj drugi je najprije pucao u oca i Alisu. Oboje su pali mrtvi. Onda je ubio majku, ali nije pogodio Melisu. Moja sestra je samo pala na tlo zajedno s mamom.

Kad sam došao svijesti, nje više nije bilo tu. Kasnije sam saznao da ju je pokupio Elvir. Rekao je da je našao Melisu kako spava kraj maminog tijela. Isprva nije htjela ići s njima, govorila je da će pričekati da se mama probudi.

Priča druga ide ovako: Onda se dogodilo nešto što nikada neću zaboraviti. Iz te gomile mrtvih tijela, koja nisu više ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavio dječak od pet do šest godina. To je bio nevjerojatan prizor. Dječak je išao ravno prema vojnicima koji automatskim puškama vrše strijeljanje. Ljudi naučeni ubijati sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima mesa drugih ljudi.

Jedan nadređeni je tada povikao: “Što čekate, završite s njim!” Vojnici, kojima uopće nije bio problem ubijati ljude, odgovorili su: “Gospodine, imate pištolj, zašto vi ne završite s njim?” On je onda rekao: “Stavite ga na kamion i dovedite s drugom grupom, pa ćemo završiti s njim.” Dječak je bio u šoku. Stalno je ponavljao: “Babo, babo, gdje si?”

Vojnici su ga uzeli, a on se otimao, jer se sjećao da je već bio na tom kamionu. Tada sam rekao vojnicima: “Odvest ću ga u svoj kamion.” Iznenada me uhvatio za ruku. Bio sam poznat kao jak i čvrst čovjek, ali nikome ne bih želio da iskusi takav stisak. Bio sam šokiran njegovom snagom.

Odveo sam ga u bolnicu, a on je govorio: “Babo, ne daj da me odvedu, molim te!” I dan-danas u ušima mi odzvanjaju njegove riječi.

Dvije vojske, ista priča

Ove dvije priče nasumce su izabrane među hiljadama sličnih iz bosanske enciklopedije preživjelih. Prva je svjedočenje trinaestogodišnjeg bošnjačkog dječaka A., koji je sa šestogodišnjom sestrom preživio masovni pokolj, druga je iskaz bivšeg vojnika, zaštićenog svjedoka broj 101, o šestogodišnjem bošnjačkom dječaku D. koji je preživio masovno strijeljanje.

Jedna od ove dvije priče – za ovaj ogled nije važno koja – na Haškom je tribunalu ispričana u procesu protiv srpskih gospodara rata u Bosni i Hercegovini, uključujući vodeće Miloševićeve obavještajce Frenkija Simatovića i Jovice Stanišića, koji su Karadžiću i Mladiću organizirali logističku podršku i specijalne jedinice odgovorne za neke od najgorih zločina, poput onih s početka teksta.

Druga priča, za ovaj ogled nije važno koja, na istom je sudu ispričana u procesu protiv hrvatskih gospodara tog rata, vojno-političkih šefova Herceg-Bosne, koji su organizirali progone i masovna pogubljenja Bošnjaka. Da, poput onih s početka teksta. Jednom od dječaka obitelj je pobila vojska u hrvatskim uniformama, drugom vojska u srpskim. Za potrebe ovog ogleda, mi ne znamo koja od njih je pucala u A., a koja u D.

Teško je zamisliti užas šestogodišnjeg dječaka koji iz hrpe leševa viče “babo, gdje si?”, teško je zamisliti užas šestogodišnje djevojčice koja čeka da joj se mrtva majka probudi, ali neobično je lako iznad njih, s kalašnjikovima u rukama, zamisliti bilo koju od te dvije vojske.

Ni jedna ni druga nisu tog jutra krenule graditi nasipe po Bosni, pa pod nerazjašnjenim okolnostima poubijale dvjesto ljudi.

To su bili pomno organizirani zločini, ratni zločini s predumišljajem, a vojska niti razmišlja, niti predumišlja – umjesto nje, to čine ljudi u kabinetima s velikim geografskim kartama na zidu. I to je zapravo jedina razlika: dvadesetak godina kasnije, odgovorni za jednu priču danas su slobodni ljudi, a odgovorni za drugu osuđeni.

Haški sud je šestoricu hrvatskih gospodara rata osudio na ukupno stotinu i jedanaest godina zatvora, a onda, sutradan, srpske gospodare rata oslobodio svake odgovornosti za zločine.

Obje presude u Hrvatskoj su, po uvriježenom običaju, izazvale šok i nevjericu. Šestorica hrvatskih warlordova – da su suđenje doživjeli Tuđman, Šušak, Bobetko i Boban, bilo bi ih desetorica – osuđeni su zbog udruživanja u zločinački pothvat etničkog čišćenja Herceg-Bosne i njenog pripajanja Hrvatskoj, čime je Tuđmanova Hrvatska i službeno označena agresorom na Bosnu.

S druge strane, Simatović i Stanišić su oslobođeni svake odgovornosti za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, čime je Miloševićevu Srbiju isti sud praktički amnestirao od krivice za agresiju na BiH.

Haška presuda je, izvan svake razumne sumnje, skandalozna, i oko toga u Hrvatskoj neće biti previše prijepora. Prijepora će, međutim, biti oko drugog pitanja: koja točno od dvije presude je – izvan svake razumne sumnje – skandalozna? Za dobar dio domoljubne javnosti skandalozne su, naime, obje. Osuđujuća presuda “našima” ponajviše zato što su po suštinski istoj optužnici – udruživanje u zločinački pothvat – Miloševićev Himmler i Göring oslobođeni. Sve da su i “njihovi” osuđeni na stoljeće zatvora, takav bi ishod svejedno bio skandalozan, jer bi to bilo izjednačavanje agresora i žrtve.

U tradicionalnom šoku i nevjerici nije, međutim, samo počasna straža pred Tuđmanovim spomenikom: šokirani su danas u nevjerici i hrvatski socijaldemokratski premijer i još socijaldemokratskiji predsjednik, koji su “naše” zločine u BiH konsenzusom označili – citiram – “greškama”, obojica izrazivši nadu, čak i uvjerenje, da će pravomoćna presuda biti pravednija. Oni znaju o čemu govore: po struci nisu samo Hrvati, već i diplomirani pravnici. A po hrvatskom pravu jedini pravedan ishod je, kako slijedi, da u drugostupanjskom postupku “naši” budu oslobođeni, a “njihovi” osuđeni.

Naši i njihovi

Prekratimo im onda iščekivanje jednostavnom mozgalicom za razbibrigu, razbišok i razbinevjericu – oni će kao pravnici to najbolje znati. Znate tu igru, zove se “pronađite grešku”.

Koji je dakle od zločina s početka priče bio samo “greška” – onaj iz noćnih môra malog A. ili onaj iz košmara malog D.? I čijoj se točno pravomoćnoj slobodi Milanović i Josipović nadaju: onih iz kabineta s velikom geografskom kartom na zidu što su ubojici A.-ovih roditelja i sestre diktirali “ubij ih!”, ili onih koji su streljačkom vodu pred šestogodišnjim D. otamo diktirali “što čekate, završite s njim”?

Razmislite, nije teško. Naši su oni s kartom Herceg-Bosne na zidu.

Slobodna Dalmacija, 04.06.2013.

Peščanik.net, 05.06.2013.

Ogled o našima i njihovima | Peščanik.

Comments are closed.