Grbača visokog sjaja

Naša novokomponovana elita nije smislila ništa bolje za opravdavanje najavljenih mera štednje nego da ispred nas ispovrti svu sadžinu vlastitog ideološkog bagaža. Poenta svega je da naš „privatni sektor“, čist kao sunce, treba osloboditi tih raznih poreza i obaveza solidarnosti. Dosta je više da radnici i zaposleni deru kožu sa leđa privatnicima, jer šta ti privatnici imaju sa ostalima pa da budu toliko solidarni sa njima? Zar nije bolje da se kolektivno skinemo tim ljudima sa grbače i ostavimo ih da na miru stvaraju profit, ne zamarajući ih vlastitim potrebama poput, recimo, ulica, državne uprave, policije i sudstva, uostalom, školstva i zdravstva. Koliko njima treba za profit, školovanih ionako već ima previše, a sami se mogu snaći za lečenje.

Sam Bog zna kako se ova ideologija, koja za sebe kaže da ne može da bude „poštenija“ i „čistija“, ukorenila. Delom to možemo zahvaliti tome što veliki i verovatno uticajniji deo privrede danas čine strane kompanije, koje će se za svoj imidž „društvene odgovornosti“ već pobrinuti same i ne interesuje ih puno zajednica u koju su došli. Zar nas svi renomirani ekonomisti ne upozoravaju da kapital može i da ode, ukoliko proceni da su mu negde drugde uslovi bolji. A najbolji uslovi su onde gde nema nikakvih obaveza prema zajednici, po mogućstvu nikakvih poreza („Kakvo je zdravstveno osiguranje u Kini? – Nema ga“). Ništa bolji nisu ni domaći „poslodavci“, a možda su i gori pošto su im dostupnije domaće korupcijske šeme i navike. Jedna uska klasa, uz pomoć svite, obezbedila je sebi prerogative jedinog dela društva koji nešto radi i ne živi na račun drugih. Obrnuto, svi drugi su na njihovoj grbači i trebalo bi da se – najpoštenije i najčistije moguće – skinu sa nje.

Bauk sistema je solidarnost. Nametnuta je ideja da je najgora moguća stvar „nekome uzeti da bi se nekom drugom dalo“. Površna javnost dobro je prihvatila ovu ideju: svako treba da bude za sebe, „zašto bih ja davao nekom drugom“ itd, pa je i ideja o „solidarnom porezu“ dočekana mahoom kao „demogogija“. Solidarnom porezu, naravno samo na plate u javnom sektoru, pošto političari ni ne pomišljaju da bi i  tzv. „privatni sektor koji nas sve hrani“, trebalo da učestvuje u nekoj solidarnosti, čime bi se osnovna ideološka matrica prekršila. „Privatni sektor“ nam nije baš toliko lud.

Usput rečeno, ovaj porez je i nazvan „solidarni“ ne bi li dobio ovaj kvalitet koji ga čini neprihvatljivim za sistem. Kada bi bio komentarisan kao porez kojim se sistem uravnotežuje i ukidaju dosadašnje privilegije „poslodavaca“ percepcija javnosti bila bi sasvim drugačija. Ideologija je uspela da konfrontira „javni“ i „privatni“ sektor, gde su se na istoj strani našli i radnici koji, na primer, negde u Nišu rade za 200 evra, i njihovi poslodavci. Svi oni su na jednoj strani, imaju zajedničke interese, koji se sastoje u paroli da treba smanjiti „javni“ sektor, odnosno, istim tim radnicima ukinuti prava na kvalitetno lečenje i školovanje njihove dece, kako im nezajažljivi javni sektor ne bi skidao kožu s leđa.

Naravno, sve bi ovo mogli da posmatramo i drugačije. Javni sektor bi mogao da bude shvaćen kao sektor zahedničkih poslova i izgradnje zajednice koji naravno treba da finansiraju svi građani, kao što ga i finansiraju, uz poslodavce koji dodaju nešto manje od 5%, u stvari srazmerno koristima koje imaju od sistema. U nekoj drugoj zemlji, oni bi razmišljali kako da zajednički poslovi budu kvaliteniji, uz njihov razumljiv i srazmeran doprinos, a ne kako da sve druge opanjkavaju kao „izdržavana lica“ i „te ljude“ itd. U nekoj drugoj zemlji, gde niko nikom nije na grbači, svakome bi bilo normalno da postoje javne škole i bolnice ili javna uprava, ali bi od njih tražio maksimalni kvalitet jer taj sektor nije moguće nemati, niti je dobro sugerisati da je on nepotreban i po sebi neproduktivan. Neki drugi poslodavci bili bi svesni da stabilnost njihovog posla i njihove zarade direktno zavise od kvaliteta javnog sektora u čijem okruženju rade.

Ali, to bi bilo u nekoj drugoj zemlji. Ovde ćemo se držati mantre da je javni sektor nepotreban i „izdržavan“, a da su jedini ljudi koji rade „poslodavci“. Radnicima, i pored toga što sami sebi plaćaju plate preko budžetskih subvencija za radna mesta, i pored decenijske privatizacijske pljačke u kojoj se javno prelivalo u privatno (evo nedavne analize slučaja Navip), i pored svakodnevne korupcije koja godišnje prelije milijardu eura iz javne sfere u privatnu, pored prinude na privatne monopole i kašnjenja plata i doprinosa – ipak treba da bude neprijatno što su na grbači svojih poslodavaca. Tako je ideološko klatno od Marksovog mišljenja da su kapitalisti u sistemu višak, došlo na suprotno stanovište da su u stvari radnici, zaposleni uopšte, višak koji maltretira poslodavce.

Uostalom, ako imate radnike na grbači. Zašto ih ne otpustite?

8 odgovora ka “Grbača visokog sjaja”

  1. admin каже:

    Talking Heads neoliberalizma: „Aleksandar Vučić, vođa naprednjaka koji je, prema jednoj teoriji, izračunao da mu je bolje da prvo raspiše izbore nego da odmah pristupi nužnim, a bolnim i nepopularnim reformama…“ Dimitrije Boarov, Novi Magazin.

  2. admin каже:

    Talking Heads neoliberalizma: Saša Đogović, saradnik IZIT-a na jučerašnjoj redovnoj konferenciji o tekućim privrednim kretanjima.

    Đogović je naglasio da se trenutno nalazimo na raskrsnici kada treba odlučiti da li smo za dalje propadanje u ambis ili zaustavljanje pada, i istakao posebnu potrebu za oštrom reformom javnog sektora i rešavanje pitanja prekobrojne administracije.
    – See more at: http://www.danas.rs/danasrs/ekonomija/djogovic_dobro_dosli_u_grcku.4.html?news_id=268758#sthash.R6E4tq5Z.dpuf

  3. admin каже:

    Talking Heads neoliberalizma: Фискални савет процењује да у здравству и школству има око 20.000 вишка запослених, али и око 5.000 чиновника.

  4. admin каже:

    Konkurencija „Telekomu“ prejaka

    Vučić je rekao da će „Telekom“ prodati kada budu znali kako će biti potrošen novac, jer „Telekom“ sa 14.000 zaposlenih neće moći da pobedi konkurenciju privatnika koji ima 1.600 zaposlenih.

    „Bolje me ne pitajte kakvi su ugovori pravljeni u prethodnom periodu u Telekomu. Sramota me da kažem građanima Srbije. Oni su za Telekom tražili 1,2 milijardi evra, kada je bilo bolje stanje. Mi ćemo pokušati, ako možemo, da ga prodamo za milijardu i po, do dve milijarde“, kazao je Vučić.

    Vučiću niko nije rekao da u mobilnoj telefoniji kod nas nema privatnika.

  5. admin каже:

    Talking Heads neoliberalizma: Jovanović je naglasio da svako ko razmišlja o ozbiljnim promenama mora pristati na ekonomsku politiku koju LDP godinama zastupao, a koja podrazumeva, kako je precizirao, jačanje tržišne ekonomije, povlačenje države iz privrede, transformaciju javnih preduzeća i podizanje konkurentnosti.

    Ističući da su Srbiji preko potrebne ekonomske reforme, lider LDP je naglasio da se postavlja pitanje zašto do sada ništa nije urađeno.

  6. Vladimir Stojanovic каже:

    Izuzetno cenim svog imenjaka, gospodina Vladimira Milutinovica i pruzam apsolutnu podrsku u borbi protiv neoliberalizma, ali mislim da moramo racionalno gledati na neke pojave da nas jasno opredeljenje protiv neoliberalizma ne zaslepi i odvede u stranputicu da u javnom sektoru branimo ono sto ne valja.
    Sto se tice komentara mogu reci da kada branimo ili napadamo javni sektor moramo napraviti jasnu razliku izmedju potrebe za javnim preduzecima i ustanovama i nacina na koji ona funkcionisu u praksi i kakvo je trenutno stanje u njima. Ako neko istakne da je u administraciji previse radnika, ne moze se tom nekom odmah nalepiti etiketa neoliberala koji zeli da unisti javni sektor. U leskovackoj opstini (instituciji) ima preko 1000 zaposljenih, dok u Opstini Novi Beograd (sa slicnim brojem stanovnika) ima 200 i nesto. Da li sam ja neoliberal ako kazem da se treba otpustati iz leskovacke opstine ili ne? Ja mislim da je broj zaposlenih prevelik i to je sudeci po cinjenicama istina. A ako cemo jos dodati i da gradjaninu treba 3 dana da dobije izvod iz maticne knjige onda se pitamo sta ti ljudi uopste rade tamo. I po meni treba otpustati visak zaposlenih. Moramo racionalizovati javni sektor. Nismo dovoljno bogati da imamo skolu za 3 djaka sa svim kadrom od ucitelja, cistaca, direktora i svih ostalih, umesto da ta 3 djaka vozimo u vecu skolu koja je samo par kilometara daleko a da ne placamo za 3 djaka skolu, svo osoblje, grejanje preko zime i sve ostalo. To je bacanje para. Mora se sprovesti ozbiljna racionalizacija javnog sektora. U zdravstvu imamo drasticno veci broj administrativnih radnika u odnosu na broj lekara nego sto je to u EU. Tu treba raditi racionalizaciju. U nasem zdravstvu je brdo zaposlenih administrativnih radnika na mali broj lekara i usluge su u skladu sa brojem lekara spore, sa cekanjem na sve i svasta do beskraja. To se mora promeniti. Sto se tice Telekoma, tu treba preseci i spreciti prodaju, jer je to ono sto rade neoliberali i sto treba spreciti, ali ne treba drzati visak zaposlenih u javnim preduzecima sa velikim platama koji pri tom ne rade nista. Imamo stanje gde je Telekom nekonkurentan, u redu, hajde da ga ucinimo konkurentnim, a ne da ga prodamo!

    Rezime:
    Ako neko javno preduzece napravi ulicu i u nju ugradi eksere da buse gume, sta ce se desiti? S jedne strane cemo imati neoliberalile koji ce traziti da se javno preduzece privatizuje jer je tako bolje. S druge strane cemo imati one koji brane javni sektor i reci ce da ulice moraju da postoje. Istina je da ulice moraju da postoje, ali je istina i da je javno preduzece koje ih pravi lose, jer ugradjuje eksere da buse gume. Resenje je ostaviti da javno preduzece bude javno preduzece a ne privatno, ali ga racionalizovati i promeniti nacin rada tako da ono pravi ulice kakve treba, a ne sa ekserima. Mislim da je to ispravan nacin razmisljanja. Svi komentari i kritike na moj komentar su dobrodosli!

    • admin каже:

      potpuno se slažem sa vašim primedbama. Definicija neoliberala je osoba koja:

      – daje paušalne i pogrešne ocene u vezi sa javnim sektorom (privatni vlasnik je uvek bolji, plate u javnom sektoru svuda manje nego u privatnom)
      – zalaže se uvek za privatizaciju (popravljanje stanja je nemoguće)
      – ne vodi računa o strukturnim monopolima (sve treba privatizovati pa i monopole, primer,Busplus)
      – zalaže se uvek za otpuštanja u javnom sektoru.
      Mi imamo ovakvih koliko hoćete.
      Čovek koji shvata značaj javnog sektora i ne zalaže se za gornje stvari može se zalagati za privatizaciju javnog preduzeća ili za štednju u broju zaposlenih u javnoj upravi, međutim, on će pokazivati da je svestan gornjih problema i neće bežati od komparacije sa drugim državama (na primer Austrija ima 49 lekara na 10.000 stanovnika, a Srbija ima 21 i predlaže se otpuštanje 30%)
      ukratko, pristup nekoga ko nije neoliberal biće argumentovan i uravnotežen, pristup neoliberala biće jednostavan: država da se skloni, privatni kapital da dođe na njeno mesto.

  7. admin каже:

    Talking Heads neoliberalizma: „Sindikati imaju jako uporište u javnom sektoru i javnim preduzećima, a zna se da je taj naš sektor preobiman i da postoje desetine hiljada zaposlenih koje su višak. Kada bi se u ta preduzeća i ceo javni sektor uveli principi menadžerskog upravljanja i povećala efikasnost, koja je u ovom trenutku na 42 odsto efikasnosti u privatnim kompanijama, onda bi mnoge od tih osoba postale tehnološki višak“, ukazuje Rajić,direktor Unije poslodavaca Srbije.


    lepo, mada netačno, nego kako će otpuštanje desetine hiljada zaposlenih smanjiti nezaposlenost?

Pristigli komentari


Adsense

Po datumima

октобар 2013.
П У С Ч П С Н
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031  
%d bloggers like this: