Zaista moderni premijer Srbije

Da li se ostvarilo Đinđićevo predviđanje da će se on i onaj prosečni birač iz kampanje “Srbija na dobrom putu“ sresti negde u budućnosti? Odgovor na ovo pitanje jednako je komplikovan kao i pitanje hoće li Srbija nekada stvarno prihvatiti moderno vreme, modernu filozofiju i politiku. Nije to lako i da smo to pitanje rešili pre Đinđićevog ubistva, on bi verovatno još uvek bio sa nama.

Zašto nam tako teško ide sa modernošću? Moderno – to je realno, pragmatično, moralno u modernom smislu – dakle, posvećeno miru i životu, a ne smrti i onom svetu. U sada već čuvenom razgovoru Žižek-Đinđić koji je, po njegovim rečima, slučajno u vozu u Nemačkoj u regionalnom nemačkom listu pročitao hrvatski filozof Borislav Mikulić i kasnije ga i preveo, Đinđić realnost uzima kao ključnu razliku koja će Srbiju učiniti drugačijom posle pada Miloševića:

Stoljećima smo kao narod metodski negirali realnost. U vrijeme turske okupacije to je možda bio legitiman mehanizam obrane jednog malog naroda. Ali nakon što je nastala srpska država, taj je mit razvio svoje destruktivno djelovanje. On je spriječio tu mladu naciju da nađe svoje mjesto među drugim narodima. Govorili smo: mi smo bolji od drugih zato što živimo u svijetu u kojemu smo junaci. I srpski političari nisu uspjeli u tome da nađu prijelaz u stvarnost, da je prihvate. U cijelom 20. stoljeću temeljne ideje srpske politike su bile posve krive i daleke od stvarnosti.

Ovaj razgovor pun je bitnih uvida, možda i zato što to nije intervju političara za novine, nego razgovor dva intelektualca koji izvlače jedan iz drugog najbolje. Đinđić smatra da je potrebno Srbiju vratiti u realne okvire. To ne znači da mitski, imaginaran, kolektivni deo politike nije važan (“Da smo prije deset godina imali političare koji bi gradili na pozitivnim sadržajima tih mitova, sad bismo bili u Evropskoj zajednici.” – kaže Đinđić), ali znači da, priznajući značaj mitova, “izvlačeći iz pozitivan sadržaj” iz njih, moderno i realno, racionalno, mora da ima primat. Za Đinđića taj amalgam nikad nije bio problem i to on nije govorio samo kao političar, nego kao intelektualac. Đinđićevo okruženje je tolerantna, racionalna, intelektualna atmosfera, ne zato što je bio naivan, pa nije znao kakva je Srbija i kakav može biti i svet, nego zato što je ta atmosfera okruženje za ono što je ispravno i dobro.
Sigurno bi se mnogi začudili kako bi Đinđić reagovao da danas može da reaguje na eksplicitne neoliberalne politike, na migrantsku krizu, na krizu Zapada uopšte. Jer. Đinđić je smatrao da Zapad daje svetu smer koji je dobar, čak je u ovom razgovoru odbio Žižekovu primedbu da će Zapad “urediti Balkan kao privremeni protektorat i izrabiti ga ekonomski.” – ne zato što je on mislio da je to nemoguće, nego zato što je sebe i racionalnu politiku računao kao faktor u toj rečenici: izrabiće ga ekonomski – ako mi to dopustimo.

Nije lako uhvatiti svu značenjsku širinu Đinđićeve sigurnosti. Đinđić nije sumnjao da će se sresti sa onim biračem sa početka teksta, jer nije sumnjao u modernu politiku, modernu ne u smislu cinizma moderne, nego u njenom najboljem delu. Politiku koja ne mora biti deo cinizma, pravu filozofsku politiku.

Ali, naravno, ništa ne grantuje da će ta politika biti većinska. Sigurno je da neće i ne može biti ignorisana, ali ne mora biti ni iskrena ni većinska. Moguće je da se anti-moderna politika ponovo vrati. I na tu mogućnost u razgovoru iz 1999. ukazuje Žižek (sad kad sam ponovo to čitao mislio sam da to govori Đinđić):

Žižek: Zaboravili ste jedan drugi mogući scenario. Nakon rušenja Miloševića mogla bi nastupiti i „rusifikacija“ Srbije. Pod time mislim da bi mogao doći na vlast režim koji prema vani izgleda moderno i zapadnjački, ali potajno iznutra pljačka zemlju i ucjenjuje Zapad na isti način kao što to čini Jeljcin: Ako nas ne podržite, ovdje će se sve urušiti. Takav režim se uopće ne bi morao pretvarati da ima neku viziju, nego bi mogao preživljavati tako da planski jača nihilizam kod ljudi. To je uradio na primjer general Jaruzelski u Poljskoj: nakon što je 1981. proglasio ratno stanje, zemlja je bila preplavljena drogama i pornografijom. Ne mislite li da ta opasnost postoji i za Srbiju, gospodine Đinđić?
Đinđić: Ako ne dođe do radikalnog ozdravljenja političke kulture, onda je to doista najvjerojatnija posljedica — kolaboracija između dijelova Miloševićevog aparata i dijelova opozicije, dakle diskontinuitet političkog personala uz istovremeni kontinuitet politike.

Ovo „plansko jačanje nihilizma kod ljudi“ nije li to današnja poplava rijaliti programa na svim nacionalnim televizijama? Nisu li to tabloidi, kao mejnstrim novinarstvo? Imamo i sada neku tanku viziju, kojom se sve to pokriva, ali smo i tu viziju pozajmili od Đinđića. Na taj način nastaje janusovo lice današnje politike, koja kao u nekoj od epizoda Alana Forda menja svoje lice iz frejma u frejm, čas otvaramo poglavlja EU, čas imamo inscenirane državne udare i sanjamo o Putinovom oružju.

Nikad nije kasno da ponovo imamo modernu politiku. Ali ćemo zato morati da svi u sebi probudimo nešto od neuhvatljivog, pokretnog, pragmatičnog, modernog Đinđićevog duha. Da ponovim, nije to lako, a istovremeno je tako prirodno. Kao što piše u Đinđićevom govoru u Banjaluci, koji u danas ponovo objavljenom tekstu  citira i Vesna Pešić:

“Ako pogledamo o čemu sada govorim, videćete da se radi o promeni nečega što je bilo statično, ka nečemu što je pokretno, fleksibilno i što počiva na brzini i komunikaciji, na snalaženju – nečemu što bismo mogli da nazovemo procedurom umesto supstance.”

To je ta promena ka modernom.
I ona je moguća.

foto: www.zorandjindjic.org

(8/48)

Prethodna kolumna: Portret filozofa u mladosti

Comments are closed.

Adsense

Po datumima

март 2016.
П У С Ч П С Н
« феб   апр »
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031