Rubrika | Vesna Pešić

Rasprava o neoliberalizmu i našem blatu

piše: Vesna Pešić

Evo ja se javljam Dvogledu kao ona sa TW. Neoliberalizam je nastao početkom osamdesetih godina, kada se desnica konsolidovala i rešila da se obraćuna sa levim pokretima nastalim tokom šezdesetih i sedamdestih godina. Taj zaokret simbolišu Regan i Margaret Tačer, i tu ste u pravu.Šta je tu specifično? Neoliberalizam je zadržao suštinu liberalizma – pravnu državu, rule of law, ljudska i građanska prava, kontrolne mehanizme, nulta tolerancija na plaćanje poreza i , naravno, tržište, uvodeći i zakone o sprečavanju monopola (da ne nabrajam dalje te liberalne tekovine).
Odmah da kažem, da ovde kod nas nema ništa od tih liberalnih vrednosti, i zato ja smatram da kod nas nema neoliberalizma, jer nikada nije bio uspostavljen liberalizam, koji je na Zapadu mutirao u neoliberalizam. Suština liberalizma su tri stvari: slobode i prava građana, nezavisno sudstvo i tržište. A sve je to ostalo i u neoliberalizmu, opet ponavljam, a kod nas nema ništa od toga.

Šta je uveo neoliberalizam zbog čega ja smatram da to nije nikakva izmišljotina? Neoliberalizam je napao državu blagostanja, odnosno socijalna prava, što je najviše pogađalo niže i slabije stojeće društvene slojeve. Pa i to rušenje države blagostanja (Marhsalovu teoriju da se građanska i politička prava moraju nadopuniti socijalnim pravima), nije sasvim uspelo u mnogim Evropskim državama (najuspešnije je sprovedeno u USA i Velikoj Britaniji), ali to nisu prihvatile skandinavske zemlje, Holandija, Francuska, pa ni Nemačka. Pokušao je Šreder u koga se kune Vučić, ali nije uspeo da uništi radnička prava. Ovo ukidanje redistributivne uloge države, tj. levo nastrojene države koja je težila socijalnom miru i javna dobra definisala relativno široko, dolazi od udara s desna da se sva ta prava svedu na minimum, i to najbolje vidite u Republikanskoj američkoj politici i politici štednje koja je udarila na javna dobra, odnosno na one tekovine koje su najviše koristile slabije stojećim. Zbog toga je došlo do ogromne nejednakosti u društvu, pa se sada kaže da nikada veće nejednakosti nisu postojale u USA nego danas i da to ostavlja i određene negativne posledice za celo društvo, a ne samo za one ugroženije.U USA su Republikanci ukinuli i javne biblioteke, čuveni bukvar za imigrante, uništili su sindikate itd. Po meni je neoliberalizam udarac na društvenu otvorenost tj. socijalnu pokretljivost, jednake šanse, pravičnost i sve ono što se podrazumevalo pod državom blagostanja. A to je ono što se zove “američki san”, od čistača cipela do milionera.

Sve se to pravdalo EKONOMIJOM, da je najvažnije da bude dobro kapitalistima tj. famoznim investitorima, a da ono SOCIJALNO i kohezivno predstavlja nepotrebni trošak koji smeta razvoju ekonomije. Nije tačno da kada je bolje kapitalistima, da je svima bolje, jer plate decenijama nisu rasle i siromaštvo je raslo. Jeste došlo i do povećanih privatizacija (mada ih nije delila država za džabaka, nego su kupovana preduzeća ili su odlazila u stečaj).

Ovaj ekonomizam, da se svi društveni odnosi posmatraju preko ekonomije, pokazao se velikim promašajem, po mom mišljenju, i sada već imate dosta ekonomskih teoretičara koji pokazuju koliko su te ogromne nejednakosti u društvu štetne. Reč je o razbesnelom kapitalizmu do faze diktata finansijskog kapitala, što je za mene veoma važno, što je dovelo do toga da je utihnula kritika kapitalizma koja je preko leve ideje rektifikacije – popravljanja neopravdanih i štetnih nejednakosti držala određeni klasni balans. Sadašnja štednja na zapadu je proizvodila veoma loše rezultate, jer je, u skladu sa neoliberalizmom, udarala samo na radnike, zaposlene i niže slojeve društva, a davala privilegije kapitalu, da se tobože ne bi smetalo investitorima.

E sad, šta se dešava kod nas? Priča je sasvim drugačija. Posle pada Berlinskog zida, smatralo se da treba krenuti u tranziciju socijalističkih društava, tako što će se uspostaviti privatna svojina kao temelj kapitalističke i tržišne privrede. Kako se to činilo? Tako što je vlast davala državne rezurse svojim omiljenim ljudima, na primer Kariću i Miškoviću i još nekima na početku, još za vreme Miloševića. Kada su oni rešavali da prodaju „svoju imovinu“ kao Karić sa Mobtelom (dala mu ga Mira Marković, a Karić je slao u Kinu i prevodio njene knjige na kineski) i da stavi u džep 500 miliona, onda su rekli, e stani malo, nije to baš tvoje. Mi smo ti to dali. Tako je ta krupna svojina, čije je poreklo državno, postala tzv. para-svojina (baš kao i paravojne formacije jednog Arkana, koji rekao da mu je vrhovni komandat patrijarh Pavle, a znamo ko mu je u stvari bio taj komandant). Svi veliki sistemi kod nas, i ovaj Todorić iz Hrvatske, svi su nastali na taj isti način: dobijali su državnu svojinu, i BEZ TE VEZE ne bi imali ništa. Pri tom ja ne sporim da su neki od tih “dobitnika” imali preduzetničkog dara i razvijali taj dobitak od države.

Tako je napravljen taj naš sistem u kome je došlo do sprege političkih vrhova, tajkuna koji su plaćali političare i tako održavali svoju „svojinu“ (koja se kasnije i razvijala i nije više sve moralo biti dobijeno od države), ali jesu uživali favoritizam države, da ne plaćaju porez, ali i da plate u kasu partijsku i lično političkom vođi. To je osnova tog trulog sistema i te koruptivne klase koja se tu stvorila na slepljivanju privrede i države (partije), a pri tom su partije jačale i preko političkog sistema (uzurpacijom suvereniteta građana) ali i preko ogromnog državnog tj. partijskog vlasništva. Kada smo 1997. godine dobili Beograd (Milošević vratio izborne rezultate), na prvom sastanku koalicije Zajedno krenula je deoba plena u Beogradu. Ja sam ih zgranuto pitala, Đinđića i Draškovića, pa zar je to sada sve naše, oni mi rekoše, da sve je naše. I postavljali svoje ljude koji su ubacivali novac u partijske kase, ali i omogučili i masovno zapošljavanje svojih ljudi. Ja sam tada rekla da ja nisam shvatila da se ništa nije promenilo, da je sve ostalo partijsko. I meni su ponudili dva kioska, ako neko hoće iz GSS.Tamo su to naravno odbili, a kao, više nam i ne pripada jer smo mala stranka.

To se razrađivalo do besvesti, takav sistem, bez ikakvog suda, pravne infrastrukture, poreza, itd, što se pretvorilo u najobičniju pljačku radnika i države, ali ta im je država to davala jer je i ona uzimala preko svojih “pobedničkih koalicija“. I tako smo propadali, izvršili dekapitalizaciju zemlje, uništili sve resurse a ništa nismo stvorili, upravljanje se pogoršavalo, sve znate kako je to išlo. Glavni problem je upravo taj mismanagement koji je doveo dotle da više ni profesionalna struktura nije važna i raspoređivanje ljudi prema obrazovanju i sposobnostima.

Vučić ni za jotu nije promenio taj sistem, Navodna borba protiv tajkuna je služila da stekne rejting, čisto propagandno, kako će se s tom eksploatatorskom klasom obračunati (što je pretvorio u DS), ali je u stvari sve samo još pojačao – taj isti anti-sistem – svojim dripcima i ličnom vlašću. SNS se ubacila u tu klasu (bili su i ranije njen deo), prebacili se u “buržaoziju”, firmirale se dame, raskomotili se sa svojim savetnicima, automobilima, privilegijama i masovnim zapošljavanjem na svim nivoima i doveli do još gore situacije od one u kojoj smo bili.
Šta on sad radi? Prvo hoće da reši deficit, što radi potpuno pogrešno smanjivanjem plata i penzija, a dve i po godine nije radio ništa da se demontira nakaradni sistem.Navodno hoće da ojača privatni sektor. Nemojte na to nasedati. Neće on to jer bi ga pravo privatno vlasništvo ograničavalo, on hoće da zadrži svoj „sektor“ javna preduzeća i tajkune, apsolutnu vlast (fizičku prinudu države i totalnu kontrolu medija). Tajkuni nisu ničim pogođeni ovim merama, onaj pravi privatni sektor koji nije favorizovan, grca pod neviđenim porezima, a i njih reketiraju, a vlast može sredstvima države da izbaci napolje koga hoće ili da ga jednostavno otera u zatvor.

Šta je tu neoliberalizam, iako uslova za to nema, što sam ranije objasnila? To je da se udari po preostalim radnicima i onima koji žive od plate (to je sada osnova levh partija u svetu). Ali, s time je sebi odzviždao kraj. Neće on pravi privatni sektor koji ne može da kontroliše, niti može da opstane bez suda i rule of law, ni privatne svojine nema bez nezavisnog suda. Isto su i notari, dao tim licima privilegiju i monopol, a oduzeo PRIVATNICIMA ŠTO SU ADVOKATI, da bi dobit delili oni koji su postavili te notare. Tu se baš potvrdio taj koruptivni sistem. Neće to sve ići notarima, ni govora, ići će u kasu vladara i njegove kamarile. Vidite kako je tretirao Grke kao tobožnje vlasnike B92. Rekao im je: ja sam žmurio dok je isti vlasnik imao dve TV, a vi sada hoćete da budete „samostalni“ privatnici, more marš napolje, ali ako prihvatite da više nema Utiska, zakonom će im biti vraćena usluga da jedan vlasnik MOŽE DA IMA DVE TV. Koji je to bio privatnik u Studiu B da ga onako upodobe Vučiću? Pa nikakav, gradsko vlasništvo, naše, a on radi šta hoće.

Ovde se desilo to kao kada bi Bill Gates imao ne samo one milijarde, nego da raspolaže i atomskom bombom. Ili obrnuto: da Obama ima milijarde i moć da kontroliše vojne resurse. Ej, čoveče moć novca i moć države (prinude), moraju biti razdvojeni, ovde nije došlo do pluralizacije moći, do tog odvajanja, zato nema ni levo ni desno, političkih ideologija, pogleda na svet. Naši ekonomski liberali su se najviše obrukali tj. jesu neoliberali u ovoj Nedođiji, kada aplaudiraju zakonu o radu koji treba da opali radnike i njihova prava, raduju se i smanjivanju plata i penzija. E to je neoliberalizam na srpski način , a da se ne dira u onu para-svojinu u savezu sa partisjkim vrhovima i vođom. Pri tom, ne zaboravite, pravi privatni preduzetnici koji rade u takvim jezivim uslovima, stradaju i jedva drže glavu iznad vode.

Mi imamo jednu blažu varijantu ruskog-ukrajinskog oligarhijskog sistema, odnosno sistemske korupcije, gde su tajkuni ministri i deo održave, a ovde su „pozadinski radnici“. Zakona nema, suda nema, ima samo autokratska vlast koja raspolaže svim resursima i javnim i privatnim vlasništvom.

Eto, meni se ne sviđa kada to zovete neoliberalizam, ima samo nekih odblesaka sa napadom na ugrožene slojeve i one koji rade, ili kada Vulin priča da će oni koji primaju stalnu socijalnu pomoć morati da rade! Toga se nijedan neoliberal na zapadu nije dosetio.
Treba izbegavati te terminološke zbrke, za naš „antisistem“ pronaći adekvatan naziv, a ne pozajmljivati termine koji nemaju tradiciju ovde, jer mi nismo imali ni liberalizam, ni neoliberalizam, koji se ustoličio od početka osamdesetih godina u nekim zemljama zapada, u smislu kako sam ga ja razumela.

Problem je sa nekim strankama koje su nedorečene jer pričaju samo o ekonomiji, i dalje od toga ne vide. Nisam za te koji nemaju pravu dijagnozu, i ne shvataju da se politički mora delovati protiv jedne KLASE, koja zaustavlja sve promene, zato ih i nije bilo, jer ih ta klasa onemogućava. Kako da se ta štetočinska državno-para-privatno-partijska klasa razmontira, teško je pitanje. Bilo bi za to potrebna svest o tome, o nama samima i kako smo stigle dovde, a mi tu svest nemamo, sem u nekim enklavama. Sigurno je da nije dobro da ta upravljačka klasa zadrži sve resurse i privatne i javne, i fizičku silu, kakva je sada situacija.

7 odgovora ka “Rasprava o neoliberalizmu i našem blatu”

  1. brana каже:

    po čemu se Bušov neoliberalizam u kom „daje“ kompanijama iz vojnog sektora i naftnim gigantima poslove vredne stotine milijardi, čak i privatne vojske šalju u Irak umesto vojske SAD, NAČELNO razlikuje od našeg „ruskog-ukrajinskog oligarhijskog sistema“ i Arkanoviuh paravojski?

    meni se čini da smo samo jedna periferna varijanta istog sistema kakv je i u SAD i u Rusiji

  2. admin каже:

    Tekst Vesne Pešić umnogome pomaže da se otkriju razlike u shvatanju pojma „neoliberalizam“ kod nas i otklanja mnoge nesporazume.

    Naime, ukoliko „neoliberalizam“ shvatimo kao ime za sistem koji trenutno preovlađuje na Zapadu, ili u UK makar od vremena Margarte Tačer, onda je opravdano pitanje da li se isto ime može upotrebljavati i za sistem kod nas iz razloga velikih razika između ta dva sistema koje i Vesna naglašava.

    U UK postoji liberalizam kao osnova neo-nastavka, vladavina prava, zaštita privatne svojine, jača javnost i slobodni građani, a toga svega kod nas nema ni u približnoj meri. Osim ovih, mogu se detektovati i druge razlike. Na primer, u sistemu u kome su svojinski odnosi mahom ustaljeni pitanje privatizacije, koje je kod nas akutno, uopšte se ne pojavljuje. Moguće je zamisliti neoliberalizam (povlačenje države iz socijalne i privredne sfere) koji bi se ispoljavao samo na tržištu rada, smanjivanjem prava zaposlenih, dok su kod nas još aktuelne recimo privatizaicje medija. Osim toga, na Zapadu su društvo i privreda dovedeni u pitanje finansijskim spekulacijama, dok su kod nas one bile samo na osnovu visokih kamata, bez derivata i drugih mahinacija.

    Posledica ovakvog shvatanja neoliberalizma (NLB) je i to da bi negativan stav prema njemu onda značio ili mogao značiti i negativan stav prema Zapadu i liberalizmu koji je još uvek u određenoj meri deo NLB. Ovu mogućnost obilato koriste nacionalisti kod nas.

    Sve ove primedbe su dobre i razumljive, međutim, ako govorimo sada o mom shvatanju NLB problem je u tome što sam ja taj termin upotrebljavao prevashodno, a i jedino, kao ime za jednu ideologiju, a ne za celokupan sistem u kome ta ideologija funkcioniše. I podnaslov „Neoliberalne bajke“ kaže „Kritika neoliberalne ideologije“. ideologija je način mišljenja koji se može kalemiti i prilagodjavati na razne osnove, u UK na liberalnu osnovu, a kod nas na autoritarnu i tranzicijsku.

    Nema sumnje da NLB kao način mišljenja kod nas ima svoje zastupnike (mnogi primeri su u „NLB Bajci“). Imamo otvorene pohvale Margaret Tačer i njenoj politici, čak i otvoreni pristanak da se termin NLB koristi kao oznaka za takvu politiku. Ja sam se čak potrudio da termin ne samo preuzmem, nego i da ga produbim iz filozofske perspektive, koja je i odgovarajuća ako se radi o ideologiji.

    Inače, upravo Vesnin pojam neoliberalizma koristi i KOLIN KRAUČ u knjizi POSTDEMOKRATIJA koju je upravo izdao Karpos. U njoj se mogu naći i primeri načina mišljenja ili tendencija koje su u velikoj meri slične kod nas i u UK (recimo privatizacija komunalnih preduzeća, tabloidizacija medija). Krauč koristi termin „neoliberalizam“ u istom značenju u kome i Vesna, a koji koristim za osnovu i ja, s tim, da me interesuje on kao ideologija, a ne kao kompletan sistem (zato kod mene liberalizam može biti pozitivan pojam, a neo-liberalizam negativan – slično je i kod Krauča).

    Toliko o tome da je termin nedefinisan, nepoznat ili nepotreban, a s tim se slaže i Vesna.

    Međutim, još uvek ostaje pitanje podesnosti ovog pojma za naše prilike. Mislim da njegova upotreba, pored ovih mana o kojima smo pričali, ima i neke prednosti. Naime, baš čitanje Kraučove Postdemokratije jasno pokazuje da su tendencije u politici u Evropi i kod nas u mnogome i slične, a ne samo različite. I oni imaju prevlast moćnih privatnih interesa, smanjeno interesovanje za politiku, „liberalnu demokratiju“ (suženu samo na stranački život i izbore) kao jedini prihvatljiv model. „Beli glas“ je recimo kod nas postao aktuelan istovremeno sa Evropom i SAD. To znači i da možda ne bi trebalo da se sasvim odreknemo termina koji su u upotrebi za opisivanje aktuelnog političkog trenutka u svetu. Na primer, ako umesto NLB usvojili „burazerska ekonomija“, ova veza sa svetom, koja postoji, sasvim bi se izgubila.

    Još nešto je tu bitno po meni, što je istovremeno važno za moju kritiku NLB. Naime, sa terminom koji bi bio lokalan i sličan „burazerskoj ekonomiji“, dobili bi možda kritiku aktuelnog stanja, nešto moralniog autoriteta u protivljenju tom stanju, ali bi potpuno iz vida nestalo u ime čega kritikujemo to stanje. Postoji, ogromna razlika u kritici koja polazi od toga da bi trebalo u ovom smeru nastaviti brže, efikasnije i bez oklevanja i kritke koja bi se osnivala na sasvim drugačijoj filozofiji i politici.

    Ako bi izgubili termin neoliberalizam koji opisuje trenutno stanje na Zapadu, izgubili bi i opis jednog ideala koji je stalno u igri. Pošto ja smatram da je taj ideal (povlačenje države iz privrede i medija, minimalna država, proceduralzam itd) pogrešan, meni je potreban termin koji ukazuje na vezu tog ideala kod nas i istog ideala u svetu, vezu koja postoji.

    Čini mi se da oni koji odbijaju termin NLB kod nas, zapravo hoće da delegitimišu kritiku tog ideala ili žele da se termin ne shvati toliko široko da obuhvati i njihove stavove. Jedni doduše misle da bi termin NLB trebalo da bude zaštićen od negativnog predznaka „jer kod nas ne postoji“ – a trebalo bi (dosta ekonomskih novinara ovako razmišlja) a drugi da bi NLB trebalo kritikovati, ali da oni tu ne spadaju (Dosta je bilo je tu negde). Ali retko ko od njih je u stanju da otvori rapravu o samom idealu.

    A ja volim baš takve rasprave, jer su oe uobičajene u filozofiji. Filozofija i jeste mogućnost da se o tome raspravlja.

    Eto, pro i kontra, to je otprilike to, mislim da će nam termin NLB ipak koristiti bar još neko vreme. Ionako drugi, sasvim dobar, nemamo.

  3. Dimitar Anakiev каже:

    Netačno je i manipulativno tvrditi da kod nas nema neoliberalizma jer mi smo njegova žrtva, mi smo njegova kolonija u današnjem sistemu globalnog neokolonijalizma. Naravno da neoliberalizam u svojem centru nema isto lice, kao u svojim kolonijama, ali to ne znači da kod nas nema neoliberalizma. Ako bi to bilo tačno, onda bi mogli tvrditi da ni u Mandelinoj Južnoj Africi nema neoliberalizma, jer tamo policija puca na štrajkače koji zahtevaju par centi veću nadnicu (setimo se avgusta 2012). Da li je to delo neoliberalizma ili nečeg drugog? Ko vlada Južnom Afrikom? Konačno uporedjujemo se sa Rusijom i Ukrajinom. Da li to to znači da tamo takodje nema neoliberalizma? Nakon pada SSSR i euforičnog proglašavanja jedinstvenog (slobodnog) neoliberalnog sveta sada se odjedamput tvrdi da tog sistema zapravo nema nigde sem u San Francisku i možda na Manhatnu. Reč je o manipulativnom pristupu koji potura i štiti ideologiju neoliberalizma.

  4. Бојим се да на крају не дођемо до проблема језика.
    Ми данас кажемо идеологија иако такво нешто не постоји више у животу, јер су све идеологије поражене у прошлом веку.
    Неолиберализам се назива идеологијом иако он то није.
    Неолебиерализам је оно што је Срђа Поповић назвао – „празна чаша у коју можете да сипатe шта вам је воља“.
    То је структура у којој нма никаквих интеракција. Акција, покрет, морају се обезбедити споља, а да би се систем покренуо и/или мењао.
    У пракси, пак, неолиберализам је када отпутујете у Вашингтон и потпишете Декларацију… Односно, потпишете – капитулацију. После овог чина, кретање је могуће само на спољну акцију, јер никакве интеракције и кретања нема у тој чаши.
    Наравно ова мека варијанта може се веома пластично приказати и мењати, како већ диктира спољна акција.
    Наравно, овај случај може се разматрати и као један познати облик структурализма или синдикалног анархизма (без синдиката), итд. Но, све је то мање од било које фусноте на ову тему.
    Свакако бих се сложио са оценом да је овај рад значајан и веома квалитетно урађен, што може помоћи да се непрекидно не замарамо једним идеолошким термином у коме нема идеологије,

    • admin каже:

      Pa, ne slažem se da ideologije više nisu u životu, o tome sam pre nekoliko godina napsiao i knjigu „Postideologije

    • brana каже:

      не слажем се ни да је неолиберализам празна чаша.. напротив врло је јасно обликована и јако личи на једну чашу од 30-тих година прошлог века .. по рецепту: „„финанцијска (ће) моћ земље покушати продужити своју владавину, користећи предрасуде људи све док се читаво богатство не нагомила у неколико руку, а Република уништи.” Абрахам Линцолн, 1864.
      и идеологија је врло прецизна – псеудорасна сегрегација становништва по разним основама – етничким, сексуалним, социјалним ..ал џабе људи попут владимира пишу

  5. Када птица маше крилима, а не може да полети, онда она формално није мртва, већ само не може да лети. То је известан смисао онога што сам рекао у вези живота идеологија. Само да додам, да на овај начин птице или идеологије призводе велику ентропију у друштву иако не поштују други закон термодинамике.
    Што се тиче Ваше књиге настојим да је прочитам од када је изашла из штампе, али поштено речено нисам досад успео. Моји пријатељи су то већ учинили и имају само речи похвале, како за тему тако и за закључке…

Pristigli komentari


Adsense

Po datumima

новембар 2014.
П У С Ч П С Н
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
%d bloggers like this: